Priručnik za vlasnike kućnih ljubimaca

PROTIV PSEĆIH ZARAZNIH BOLESTI

O CIJEPLJENJU PROTIV BJESNOĆE ne bih dužio jer vjerujem da o tome sve znamo. Bolest je virusna, obolijevamo od nje i mi – ljudi i u pravilu je neizlječiva. Virus se širi putem živaca od mjesta ulaska virusa u
tijelo prema mozgu. Kada stigne do mozga uzrokuje promjene ponašanja, grčeve i smrt. Zbog opasnosti zakonska je obaveza vlasnika cijepiti psa protiv bjesnoće. Svaki odrasli pas obavezno se mora cijepiti tijekom početka godine: od 01.01. do 31.03., a štenad se obavezno cijepi kada navrši 3 mjeseca starosti.
Protiv ostalih zaraznih bolesti: štenećaka, parvoviroze, zarazne upale jetara, leptospiroze i koronaviroze cijepljenje nije zakonom obavezno, ali svakako predstavlja rutinu koju je preporučljivo provoditi.

KAKO?
Svaki odrasli pas obavezno se mora cijepiti tijekom početka godine: od 01.01. do 31.03., a štenad se obavezno cijepi kada navrši 3 mjeseca starosti.
Preporučljivo je budućoj majci dati sredstvo protiv crijevnih nametnika i cijepiti je uoči tjeranja. Tako će ona tijekom trudnoće i babinja imati visok titar antitijela specifičnih za uzročnike bolesti protiv kojih je cijepljena (imati će znatnu otpornost na te bolesti). Majka će prenijeti otpornost i na štenad koja će zbog toga biti zaštićena tijekom prvih pet tjedana života.
Nakon te dobi otpornost štenadi ubrzano opada jer se temelji na majčinim protutijelima koja se gube vremenom, a ne na vlastitim koja se mogu obnavljati i brzo proizvoditi u slučaju ulaska uzročnika u organizam. Da bi organizam naučio prepoznavati uzročnika i da bi stvorio otpornost prema bolesti koristimo cjepiva u kojima se nalaze dijelovi uzročnika ili cijeli uzročnik, ali nesposoban za izazivanje bolesti. Tako zapravo treniramo imunološki sustav.
Štene prvi put cijepimo u dobi od 5 – 7 tjedana starosti te cijepljenje ponavljamo u razmacima 3 – 5 tjedana do starosti od 3 mjeseca da bi postigli imunološki odgovor dovoljno snažan da štiti organizam tijekom cijele godine.
Istekom godine od prethodnog cijepljenja treba osvježiti cijepljenje (jednom svake godine) i tako cijeloga psećeg života.

Zašto?
Štenećak, parvoviroza, zarazna upala jetre i leptospiroza su jako zarazne, često smrtonosne, teško lječive bolesti. Leptospiroza je veoma opasna bolest i za ljude. Moguće je da se pas zarazi posredno preko Vaše odjeće i obuće, livade ili pločnika kojima se kreću i druge životinje… Korona viroza je također
jako zarazna virusna bolest crijeva, ali je poteškoća u mutagenosti uzročnika zbog koje postoji mogućnost da, kao u slučaju naše gripe, cijepljena životinja ipak oboli, ali s blažim znakovima.

Kakve bolesti - Zanimljivosti

ŠTENEĆAK: Pretpostavlja se da je u Europu stigao iz Azije ili Perua, a zabilježena je pojava bolesti prvi puta u Španjolskoj polovinom 18. stoljeća. Spominju ga Jenner (prvo cjepivo; protiv velikih boginja) i Darwin (teorija
evolucije). Od 1905. godine znamo da bolest uzrokuje virus, a 1923. godine počinju pokušaji za vakcinacijom protiv štenećaka inaktiviranim uzročnikom. Virus koji uzrokuje bolest sličan je onome koji kod ljudi izaziva ospice. Veoma je otporan: gubi sposobnost za izazivanje bolesti nakon 25 zamrzavanja i odmrzavanja, na -20°C može opstati i 2 godine.Danas je bolest proširena cijelim svijetom. Obolijevaju pas, vuk, lisica, šakal, prerijski vuk, kuna, lasica, tvor, kanadska kuna, rakun.  Kada virus prodre u tijelo umnaža se u limfnim čvorovima, prodire u krv i izaziva povišenu temperaturu. Krvlju dolazi do epitela probavnih, dišnih, mokraćnih organa i kože u kojima se umnažaju 4-8 dana nakon infekcije. Virus prodire i u moždano tkivo. Tijekom bolesti osim povišene temperature mogu se javiti proljev i povraćanje, iscjedak iz nosa, upala bronha i pluća, iscjedak iz oka, promjene po koži (crvenilo, prištići, krastice…), živčani poremećaji (gubitak koordinacije, orijentacije, tikovi, grčevi, napadi nalik epilepsiji). Smrtnost je 30-80%. Moguće je da bolest ostavi kod preživjelih trajne posljedice.

PARVOVIROZA: Prvi puta je virus iz psa izoliran 1970. Kod nas je bolest prvi opisao prof. Cvetnić 1980. Bolest je proširena svijetom. Bolest se širi izravno kontaktom s bolesnim psom i neizravno putem predmeta, hrane, tla … zagađenih virusom iz sline, mokraće i stolice bolesnika ili nositelja. Osjetljiviji su mlađi psi, ali obolijevaju i odrasli, pa i stari. Već jedan dan po infekciji uzročnik se proširi u krvotok i krvlju u crijevni epitel koji teško oštećuje. 4 – 9. dan nakon infekcije virus se obilno izlučuje stolicom. Pas povraća i ima vodenasti, krvavi proljev s jakim grčevima. Posljedično nastupa dehidracija i često uginuće (20 – 30%).
Kod štenadi 2-3 mjeseca starosti može se bolest pojaviti i u osobitom obliku pri kojem nastaje oštećenje srca i kod takvog tijeka smrtnost je 40 - 80%.

ZARAZNI HEPATITIS PASA: Za ovu bolest znamo od polovice 20. stoljeća. Kod nas je virus prvi izolirao Zelenka 1957. Virus je proširen svijetom.. Obolijevaju pas, vuk, kojot i rakun. Virus izlučuje inficirani pas mokraćom od 3. dana po infekciji, pa do 6 mjeseci kasnije. Bolest se prenosi i putem zagađenih predmeta.
Bolest može nastupiti tako naglo da izazove uginuće naprasno bez prethodnih znakova. Moguće je da izazove povišenu temperaturu, bezvoljnu upalu tonzila i bolnost pod rubom rebara te nakon 8 – 10 dana zamućenje
rožnice. Moguće je da se pojave i otoci glave, vrata i trupa te ostali znakovi bolesti vezani uz oštećenu jetrenu funkciju.

LEPTOSPIROZA: Bolest uzrokuju bakterije. Smatra se da već tri bakterije u mililitru vode mogu izazvati bolest. Uzročnici se u prirodi najčešće nalaze u lokvama i barama, otpadnoj vodi. Rezervoari uzročnika u prirodi su najčešće zaraženi glodavci koji izlučuju uzročnika mokraćom, te ostale zaražene životinje i ljudi. Bolest se prenosi direktno urinom ili posredno zagađenim prostorom, predmetima, hranom i vodom. U vlazi na 4°C bakterija preživi i više mjeseci, a na suhom i vrućem (44 – 45°C) tek do sat vremena. Od ove bolesti obolijevaju i ljudi! 

Uzročnik u organizam prodire najčešće kroz usta, ali može i preko povreda na koži, sluznici. Kada prodre u organizam leptospiroza se tijekom 7 dana nalazi u krvi i širi se tijelom izazivajući oštećenja unutarnjih organa, mišića i krvi, razvije se žutica, a nakon toga se povlači u bubrege koje teško ošteti i izazove smrt zbog uremije.

KORONAVIROZNI ENTERITIS(upala crijeva): Bolest je virusna, poznata je od 1971. godine. Uzročnik napada epitel crijeva i limfne čvorove trbušne šupljine. Izaziva rijetko kašaste do sluzave i vodenaste proljeve i povraćanje najčešće već 1 do 5 dana po zaražavanju. Bolest obično traje 7 – 8 dana i može izazvati uginuća slabijih, iznurenih životinja ili u slučajevima dodatnih komplikacijama.